
U moru senzacionalističkih naslova i teorija zavere koje prate svaki veći skandal, jedna od najnovijih rasprava na društvenim mrežama i u domaćim medijima dobila je neočekivan tehnološki obrt. Naime, u viralnom videu koji potpisuje Lažomer, postavlja se pitanje koje zvuči kao scenario za naučnofantastični film, ali je istovremeno i ozbiljan pravni i etički izazov: može li veštačka inteligencija biti “kriva” za narko skandal?
Iako na prvi pogled ova tema deluje kao čista satira ili obračun sa aktuelnim društvenim fenomenima, ona zapravo otvara Pandorinu kutiju problema sa kojima se suočava savremeno pravosuđe i IT sektor. U svetu gde AI algoritmi upravljaju trgovinom, komunikacijom, pa i logistikom, linija između ljudske odgovornosti i mašinske autonomije postaje sve tanja.
Kada algoritam postane saučesnik
Suština priče koju Lažomer pokreće nije toliko u samom narko skandalu koliko u načinu na koji se tehnologija koristi kao štit. U eri cloud computinga i enkriptovanih aplikacija, kriminalne grupe sve češće koriste napredne AI alate za pranje novca, šifrovanu komunikaciju ili čak automatizovano upravljanje “mrtvim sanducima” (dead drops). Kada istraga dođe do faze hapšenja, javlja se pitanje: ko je odgovoran ako je odluku o transakciji doneo algoritam, a ne čovek?
Pravni stručnjaci širom sveta već godinama upozoravaju da zakonodavni okviri ne prate brzinu razvoja mašinskog učenja. U slučajevima gde je dokazni materijal generisan od strane AI sistema ili gde je AI posredovao u komunikaciji, odbrana često pokušava da iskoristi “tehničku nepismenost” suda kako bi izbegla odgovornost. Upravo tu leži suština Lažomerovog pitanja — da li je veštačka inteligencija kriva ili je samo alat u rukama onih koji znaju da ga zloupotrebe?
Tehnološki izgovor ili realna pretnja?
Sa druge strane, tehnološka zajednica sve glasnije upozorava na opasnost od “antropomorfizovanja” veštačke inteligencije. AI modeli poput onih koje razvijaju OpenAI, Google ili Anthropic nemaju svest, nameru, pa samim tim ni krivicu. Oni su matematički modeli koji obrađuju podatke. Krivica je, tvrde inženjeri, uvek na strani čoveka — bilo da je reč o programeru koji je pisao kod, korisniku koji je uneo parametre ili organizaciji koja nije uspostavila adekvatne kontrolne mehanizme.
Ipak, ono što ovu priču čini relevantnom za naš region jeste činjenica da se i na Balkanu sve više govori o regulaciji AI sistema. Dok Evropska unija ubrzano gura AI Act, zemlje regiona tek treba da usklade svoje zakone. U međuvremenu, medijski spektakli poput ovog Lažomerovog služe kao neka vrsta društvenog eksperimenta — testiraju granice kolektivne svesti o tome šta tehnologija može, a šta ne može da “uradi sama”.
Na kraju, bez obzira na to da li je naslov više marketinški trik nego ozbiljna analiza, jedna stvar je jasna: veštačka inteligencija je postala toliko prisutna u svim sferama života da će se, hteli mi to ili ne, naći u centru svake buduće afere — bilo kao osumnjičeni, bilo kao ključni svedok. A to je već tema za neki ozbiljniji video prilog nego što to Lažomer trenutno nudi.