Robotizovane kupole i AI na prvoj liniji odbrane: Kako algoritmi obaraju mlazne dronove

jakovradojevic
4 Min Read

Robotizovane kupole i AI na prvoj liniji odbrane: Kako algoritmi obaraju mlazne dronove

Ratna dešavanja poslednjih godina promenila su način na koji razmišljamo o protivvazdušnoj odbrani. Dok su nekada dominirali skupi raketni sistemi i piloti u kabinama, danas sve veću ulogu preuzimaju autonomni sistemi koji kombinuju veštačku inteligenciju, senzore i robotiku. Jedan od najzanimljivijih primera ove nove generacije odbrane su robotizovane kupole koje same prate, procenjuju i obaraju brze mlazne dronove — sve to u deliću sekunde.

Od ručnog nišanjenja do algoritamske preciznosti

Suština ovih sistema leži u tome da čovek više ne mora da drži prst na obaraču. Umesto toga, računarski vid i mašinsko učenje preuzimaju ulogu posmatrača i strelca. Kamere visoke rezolucije, radari i infracrveni senzori neprekidno skeniraju nebo, a softver u realnom vremenu prepoznaje da li je u vazduhu ptica, komercijalni avion ili — mlazni dron koji leti brzinom od nekoliko stotina kilometara na čas.

Ključna razlika u odnosu na starije sisteme jeste brzina reakcije. Ljudski refleksi su ograničeni, a mlazni dronovi se pojavljuju i nestaju pre nego što operater uspe da donese odluku. Zato AI modeli koji su trenirani na hiljadama sati snimaka mogu da predvide putanju leta, izračunaju tačku presretanja i aktiviraju kupolu bez ikakvog ljudskog inputa. Ovo je ono što stručnjaci nazivaju autonomijom u odbrani.

Šta zapravo čini jednu robotizovanu kupolu

Iako na prvi pogled izgleda kao obična rotirajuća platforma sa cevima, u pitanju je kompleksan mehatronički sistem. Čine ga:

1. Senzorski paket — kombinacija radara kratkog dometa, termovizijskih kamera i LiDAR-a koji omogućava detekciju ciljeva i u uslovima slabe vidljivosti.

2. Procesorska jedinica — računar na ivici mreže (edge computing) koji obrađuje podatke bez slanja u cloud, čime se izbegava kašnjenje.

3. Algoritam za prepoznavanje — neuronska mreža obučena da razlikuje prijateljske letelice od neprijateljskih, kao i da proceni nivo pretnje.

4. Rotirajuća kupola i cev — mehanički deo koji se pomera po azimutu i elevaciji, često sa topom malog kalibra ili sistemom za elektronsko ometanje.

Kada svi ovi elementi rade sinhronizovano, vreme od detekcije do ispaljivanja može biti kraće od jedne sekunde. To je brzina koja ljudskom operateru jednostavno nije dostupna.

Gde se ovo već primenjuje

Robotizovane kupole nisu više samo eksperiment u laboratorijama. Izraelske odbrambene kompanije, ali i američki startapi poput onih okupljenih oko projekata Counter-UAS, već testiraju ovakve sisteme u realnim uslovima. Neke od njih koriste postojeće topove kalibra 30 mm, dok druge eksperimentišu sa laserskim sistemima koji obaraju dronove usmerenim snopom svetlosti.

Ono što je zajedničko svima jeste da bez veštačke inteligencije ne bi mogli da funkcionišu. Jer, prepoznati mlazni dron koji leti nisko, brzo i iza brda zahteva obradu ogromne količine podataka u deliću sekunde — a to je upravo ono u čemu su algoritmi danas najbolji.

Izazovi i etička pitanja

Naravno, nije sve tako savršeno. Postavlja se pitanje šta se dešava kada AI pogreši. Lažno pozitivan rezultat može značiti obaranje pogrešnog cilja. Zato većina ozbiljnih sistema zadržava čoveka u petlji (human-in-the-loop) — barem za sada. Operater potvrđuje odluku, dok mašina radi prljavi deo posla: praćenje, predviđanje i nišanjenje.

Takođe, postoji i pitanje cene. Jedna ovakva kupola može da košta od nekoliko stotina hiljada do nekoliko miliona evra, u zavisnosti od senzora i naoružanja. Ali kada uporedite cenu mlaznog drona koji košta nekoliko desetina hiljada evra i štete koju može da nanese, matematika brzo ide u korist odbrambenog sistema.

Ono što je sigurno jeste da će se trka između dronova i protivdronskih sistema nastaviti. A veštačka inteligencija će u toj trci biti i oružje i štit.

Izvor: Euronews.rs — Veštačka inteligencija u akciji

Share this Article
Leave a comment